lunedì 21 novembre 2016

Kako postati sudski tumač?



Dragi moji čitaoci, ovo je pitanje koje mi najčešće postavljaju mlađe kolege prevodioci i osobe koje poseduju znanje nekog stranog jezika. Pošto je pre nekoliko dana Pokrajinski sekretarijat za obrazovanje, upravu i nacionalne zajednice objavio Obaveštenje o raspisivanju oglasa za postavljanje stalnih sudskih tumača-prevodilaca za područje viši sudova na teritoriji Autonomne pokrajine Vojvodine, ja ću pokušati da vas uputim na relevantne linkove i u ovom tekstu želim ukratko da vam opišem proces kroz koji kandidati prolaze na putu do zvanja sudskog prevodioca.


Viši sudovi sa područja Vojvodine objavljuju konkurs bar jednom godišnje, na osnovu potreba za prevodiocima za određene jezike. Klikom ovde možete pročitati za koje jezike i koliko se kandidata traži ove 2016. godine, kao i opšti i posebni uslovi koje kandidat mora da ispuni da bi mogao da polaže ispit, a na ovom linku nalazi se važeći Pravilnik o stalnim sudskim tumačima.  


Ako ste pažljivo pročitali sadržaj linkovanih stranica, jasno vam je da se sudski tumač ne postaje nakon završenog kursa prevođenja sudskih dokumenata, već nakon učešća na konkursu i uspešno položenog ispita iz pismenog i usmenog prevođenja pred komisijom Sekretarijata, imenovanja od strane nadležnih organa vlasti i polaganja zakletve pred predsednikom suda. Da ne biste pogrešno shvatili, postoje vrlo kvalitetni kursevi za prevodioce na kojima može puno da se nauči od vrsnih stručnjaka iz raznih oblasti prevođenja, ali sertifikat koji se dobija je samo sertifikat tog kursa (odnosno o uspešno završenoj obuci)na kojem je često navedeno zvanje "tumač", koje je u upotrebi ustaljeno za "usmenog prevodioca".

Sve to sam prošla i ja, najpre 2013. godine kada sam položila ispit za italijanski i 2015. godine za portugalski. Na osnovu sopstvenog iskustva (za italijanski i portugalski jezik) smatram da je ispit neophodan jer je to prilika da se iskustvo od bar 5 godina i znanja stečena kroz školovanje i rad potvrde i u praksi. Za ispit iz italijanskog se nisam posebno pripremala, pošto sam zaposlena kao prevodilac u firmi i sa takvom vrstom prevoda se svakodnevno srećem. Ipak, pošto je bio prvi put, doživela sam sve vrlo stresno, da sam se za vreme ispita pitala da li mi je sve to potrebno u životu. Jedna koleginica je emocije doživljene na tom ispitu uporedila sa porođajem! Kada bolje razmislim, nije pogrešila, jer se na taj način rađate vi u novoj ulozi, otvarate nova vrata na svom profesionalnom putu. 
Za portugalski sam se intenzivno pripremala sigurno 4 meseca i sa velikim uživanjem, jer se radi o jeziku koji je prema najnovijim podacima na 4. mestu po broju govornika u svetu i prisutan je na 4 kontinenta, te pravni sistemi svake zemlje s portugalskog govornog područja imaju svoje specifičnosti, kao i sama jezička terminologija u tim zemljama. Već sam pisala o svojoj ljubavi prema portugalskom, a izazov da položim taj ispit osećala sam kao dug prema Carlosu Amaralu Freire, profesoru koji nam je tu ljubav usadio u srce. 

Dakle, potrebno je da poznajete na visokom nivou i strani jezik za koji ste konkurisali i ali i maternji, da odlično vladate pravnom terminologijom, ali da ne zapostavite ni ostale bitne prevodilačke i jezičke elemente. Morate biti brzi u prevođenji i vešti u pronalaženju nepoznatih pojmova u rečnicima, jer vam na ispitu neće biti dostupni prevodilački alati i glosari sa interneta. Osim u pismenom, morate se dokazati i u usmenom prevođenju, bez naročite prethodne pripreme i bez rečnika, već koristeći isključivo znanje i utreniranost, a kao i u svim sferama života, potrebna je i odrđena doza sreće. Poznajem neke kolege koje nisu uspele da polože ispit iz prvog puta, ali to nije bio razlog da se zaustave, već su iz drugog ili trećeg puta uspeli da zauzmu visoko mesto na rang listi i budu imenovani za sudske prevodioce.  


Ulaganje u sopstveno znanje uvek je od koristi, pa i ako poželite da ostvarite ovaj poduhvat, bez obzira na konačni ishod, biće to prilika da dodatno učite, usavršavate se i steknete mnoštvo novih znanja. Ali, pre svega, morate da volite to što radite ili ćete u budućnosti raditi: dakle, ako vas ne zanima pravo i rad sa ljudima (koji je u osnovi svega), sigurno vam neće biti prijatno da prevodite na desetine strana presuda i ostalih sudskih dokumenata i da primate najrazličitije klijente. Zapamtite, ovde počinje dug put kontinuiranog učenja i sticanja iskustava, od kojih neka možete steći samo ako aktivno radite i ako ste u svakodnevnom kontaktu sa stranim jezikom. 

Mnogi smatraju da je postavljanje za sudskog prevodioca maksimum prevodilačke profesije kod nas, ali ne znaju da to zvanje nosi i veliku odgovornost, jer svojim potpisom i pečatom potvrđujete da je prevod veran originalu i tu nikakva improvizacija nije dozvoljena. Rad sa klijentima, koji će od vas tražiti najrazličitije vrste prevoda, zahteva mnogo strpljenja i veštinu u komunikaciji i pregovorima (nekom drugom prilikom ću vam pisati kako izgleda kada vam traže da im prevedete „jedan papir“ i drugim negativnim i pozitivnim situacijama iz prakse).   

Moram naglasiti da sam zahvaljujući  ovom zvanju upoznala brojne kolege i koleginice, s kojima sarađujem i svakodnevno razmenjujem informacije i konsultujem se oko terminologije u prevodima. I ne samo to, zahvaljujući istomišljenicima među kolegama, pokrenula sam inicijativu „Prevodilačko srce- besplatni prevodi medicinske dokumentacije za pacijentekojima je potrebno lečenje u inostranstvu“, koja je okupila stručne prevodioce iz svih krajeva radi jednog humanog i plemenitog cilja. 


Danas, posle skoro četiri godine, ja i dalje obožavam svoj posao i svakom zadatku pristupam sa strašću i željom da naučim i saznam nešto novo.  

venerdì 4 novembre 2016

Italijanska kuhinja bez stereotipa- praktični vokabular za početnike



Verujem da će mnoge čitaoce obradovati ovaj tekst, jer odavno nisam pisala o italijanskoj gastronomiji. Nisam se bavila italijanskom kuhinjom iz dva razloga- prvi je taj što sam mnogima morala da objašnjavam da nisam „food blogger“, već profesorka i prevodilac za italijanski jezik, a drugi- zato što danas svi znaju sve o italijanskoj kuhinji! O da, mnogo je, možda i previše eksperata za italijansku kuhinju koji reprodukuju sadržaje koje pronalaze na drugim sajtovima, bez ozbiljnog bavljenja pomenutom tematikom. Primera radi, na jednoj stranici na FB pronašla sam da su „gnocchi“ predjelo, a kada sam u komentaru objasnila ukratko raspored jela na italijanskoj trpezi, isti su brže-bolje izbrisali. 
U svakom udžbeniku italijanskog za strance pronaći ćete osnovne informacije o prehrambenim navikama u Italiji, obrocima i regionalnim specijalitetima. Ipak, nemoguće je globalizovati pojam italijanske kuhinje, jer Italija kao takva postoji nešto više od 150 godina i sačinjena je od 20 regija sa različitim kulinarskim tradicijama, te bi bilo mnogo preciznije govoriti o regionalnim kuhinjama. Stoga, osećam potrebu da ove informacije podelim i sa osobama koje ne uče i ne govore italijanski jezik uz kratak vokabular koji će im pomoći da se bolje snađu na putovanjima kroz Italiju.



Doručak- La (prima) colazione

Doručkovati- Fare colazione

Da li doručkuješ ujutru? – Fai colazione la mattina?

Gde doručkuješ, kod kuće ili u baru? –Dove fai colazione, a casa o al bar?

Hajdemo da doručkujemo u baru!- Andiamo al bar a fare colazione!


Prvo što morate znati je da se u Italiji uglavnom jede sladak doručak i u većini hotela ćete za doručak dobiti kafu i kroasan, a ne takozvani kontinentalni doručak kao u drugim evropskim zemljama. 

U boljim hotelima naći ćete i nešto slano, ali će sigurno biti mnogo veći izbor slatkih jela. Mnogi Italijani uopšte ne doručkuju, već samo ujutru popiju kafu ili kapućino, ali zato, već oko 12-13 sati imaju pauzu za ručak. Deca doručkuju hleb i džem ili hleb i nutelu, uz šolju mleka ili ukusne kekseve i žitarice. Odrasli, prema statistici, više vole da doručkuju u barovima (čak 47% Italijana prema statistici iz 2013. godine). Doručak van kuće je za mnoge ritual, zadovoljstvo i prilika za jutarnje razgovore sa kolegama ili komšijama i prelistavanje novina. Italijani objašnjavaju da je navika da doručak bude sladak zbog klime, naročito na Jugu, ali i zbog dvokratnog radnog vremena.


Ručak- Il pranzo

Ručati- Pranzare

Pozivam te na ručak- Ti invito al pranzo

Moderni Italijani sve češće nose ručak na posao u popularnim kutijama za ručak
 Šta se jede za ručak zavisi od toga koliko traje pauza za ručak. U savremenom društvu navika bogati porodičnog ručka gotovo da ne postoji, eventualno je prisutna vikendom ili tokom praznika. Kod kuće se za ručak jede testenina ili pirinač, za čiju je pripremu dovoljno 20 minuta. Na trpezi je uglavnom prisutna i čaša vina, a posle ručka sledi neka voćka i kafa bez mleka. Naravno, ako neki član porodice ne radi, mnogo ozbiljnije se posvećuje pripremi ručka. Tada je na trpezi „sve redno“, ali se jede umereno i uživa u svim ukusima. Ostaci testenine se bacaju, eventualno, ako se priprema „drugo jelo“, ostaci se mogu pojesti za večeru. Ipak, u velikim gradovima je dolazak kući na ručak i povratak na posao za sat i po ili dva, koliko obično traje pauza, nemoguća misija, naročito ako se koristi javni prevoz. Na sreću, za razliku od malih gradova gde je u vreme ručka sve zatvoreno, u velikim gradovima i univerzitetskim centrima postoje restorani koji liče na menze, gde je moguće po povoljnim cenama jesti svežu domaću hranu. 


Užina- La merenda

Da li užinaš?-Fai la merenda?


Užina je uglavnom privilegija najmlađih. „Izmišljena“ je da bi se nešto prezalogajilo između ručka, koji je oko 13h i večere u 20h, jer ko ne bi ogladneo u roku od tih 7 sati! Naravno, kraljica užine je Nutella, ali postoje i razne „merendine“ odnosno biskviti sa kremom ili džemom, kakve je nekada kod nas prizvodilo „Takovo“, naravno, po italijanskoj licenci, baš kao i Eurokrem. Međutim, savremeni način života uneo je promene i u ishranu dece, te je u poslednjoj deceniji sve više gojazne dece, što je posledica obilnih obroka i slatkiša. 


Tako sam nedavno saznala od Nataše Stojnić Malcrinis, organizatora i predavača u srpskoj Dopunskoj školi u Milanu da deca u italijanskim vrtićima za ručak imaju „il primo, il secondo, il dessert o la frutta“, što je, verovatno ćete se složiti sa mnom, vrlo obilno i bogato. Naravno, „il primo“ je „pasta o riso“...i tako svaki dan. Roditelji se zato trude da svojoj deci obezbede zdravu užinu i nauče ih da prepoznaju zdravu hranu, posebno ako je lokalnog porekla, jer se na taj način stvara neraskidiv odnos sa lokalnom sredinom i poštovanje prema malim proizvođačima i tradicionalnim proizvodima.  


Ono što je za decu radost zbog užine, za odrasle je „Aperitivo“, nekada uglavnom odlika milanskog društva a danas sveopšti trend, naročito među mladim, zaposlenim ljudima u velikim gradovima. Jer, posle napornog dana na poslu, negde oko 18h, šta ima bolje od čaše belog vina i drugih đakonija po nekoj zaokruženoj ceni, po sistemu „all you can eat“.


 Naravno, iz Milana je krenuo i trend suši restorana koji služe aperitiv, što su mladi Italijani rado prihvatili. Osim toga, „Aperitivo“ je dobio i druga značenja, kao na primer „Aperitivo letterario“, gde se uz jelo i piće promovišu nove knjige, razgovara sa piscima i širi krug prijatelja. „Niente male“ rekla bih, spoj gastronomije i kulture je uvek pun pogodak. 


„E’ ora di cenare“....Finalmente! Oko osam uveče u svakoj italijanskoj porodici neko baš ovim rečima poziva za trpezu ostale. Za večeru se ponekad jede ono što je ostalo od ručka, nekada se pripremi pizza u domaćoj radinosti, baš kao što se može videti u jednoj od epizoda video kursa za učenje italijankog „Italiano in famiglia“. Naravno, kada imate priliku da večerate u restoranu, izbor hrane je svakako bogatiji, a ambijent može biti vrlo romantičan ili veseo, te se večera može odužiti do kasno u noć. Kada večerate u društvu, ne zaboravite da se u Italiji uglavnomplaća „alla romana“, odnosno iznos računa se podeli na broj osoba, mada ponekad svako plaća za sebe, odnosno to što je sam pojeo i popio. U cenu je uračunat „il coperto“ koji se naplaćuje po broju ljudi za trpezom.  
Pasta al tonno- racionalna potrošnja namirnica u italijanskim porodicama i predlog kako da napravite večeru od sastojaka koje imate u frižideru
 Za kraj, ako putujete u Italiju i želite da jedete u nekom restoranu sa dobrom kuhinjom savetujem vam da za preporuku uvek pitate lokalno stanovništvo, da se ne biste doživeli neprijatne situacije kao mnogi turisti koji su se našli u izvikanim „restoranima za turiste“ (prema savetima i sponzorisanim člancima na raznim web portalima) u kojima hrana nije ništa posebno, ali bude i tri puta skuplja nego na mestima gde jedu „lokalci“. Naravno, ako vam se nešto posebno svidi, neka vas ne bude stid da pitate konobara ili vlasnika restorana za sastojke ili preporuke gde da se snabdete njihovim lokalnim proizvodima, jer će svakom Italijanu biti čast kada neko uživa u njihovoj pre svega lokalnoj, a potom i u nacionalnoj kuhinji.